Na internet portalu www.bitno.ba, u kolumni pod nazivom Bilješke besposlenog pisca, objavljen je tekst pod naslovom Gu(r)gutke u Kreševu: Što je pisac bez navijačkih nereda. Tekst potpisuje Michele Bocacci, a prenosimo ga u cjelosti.
Što je zapravo uloga pjesnika, književnika, pisca... u ovakvoj zemlji? Pišeš na jeziku (jezicima) koje razumije tek minoran broj stanovnika Zemlje, pri čemu najveći dio tog minornog broja uopće ne čita na svome jeziku... Kao ni na bilo kojem drugom.
Mogli bismo mjesecima biti ozlijeđeni, imati menadžera ili agenta, a umjesto sirotih žena (muževa) koji(je) nas čekaju na dvoru, strepeći da će nas kad-tad neka rakija viška baciti u bezdan preljuba...
Šanse da te prevedu? Pa jedino po sistemu 'prijatelj-prijatelju' ili ako dobiješ važnu međunarodnu nagradu! A kako ćeš dobiti važnu nagradu ako nisi preveden?!
Kreševo, gradić uvučen među šumovite bosanske planine, kao trn pod nokat, ali zapravo srođen s njima kao nokat s mesom, pohodili smo na isteku rujna, u čast fra Grge Martića i zahvaljujući književnim mecenama koji iz nekog, samo njima znanog razloga, podmazuju taj spisateljski stroj kako ne bi posve zastao, zariban u gudurama koje nas iznjedriše.
Na trgu slavnoga fratra, u gradiću koji je švicarski čist i uredan, bili smo vanzemaljci nasukani na pustome planetu, recitirajući jedni drugima, slaveći veličinu našeg domaćeg duha i duhovitosti, dok je publika bila opravdano odsutna.
Nevjerojatno je poetski jaka ta armada pacifista koja pokušava vrištati svoju tugu i razočaranost nesavršenošću našega svijeta, nevjerojatno je stamena ta raznolikost potki od kojih (ni)jesmo.
I što?
Pa ništa... samo se malo hvalim(o)...
Gdje je nestala naša publika, kojoj smo opravdali izostanak s nastave? Nestala je zbog našeg ubitačno lošega PR-a i pogubnoga marketinga. Mi književnici, čast iznimkama, izgledamo i nastupamo dozlaboga dosadno. Puni duha, duše, vica, dosjetke, stihova koji zaustavljaju dah, knjiga koje nose čitav svemir na svojim nevidljivim i vidljivim nitima, snova koji čuvaju nadu – književnici su apsolutno odbačena društvena skupina. Tolerirani kao u hercegovačkoj dosjetki 'neka, bolje da sastavlja pjesme nego da baca kamenje u tuđe čatrnje', vjerno slijedimo naše književne pretke koji su utrli vječito neprohodan put.
A kad bismo imali navijačke skupine tipa 'Angry Poetic Devils' ili 'Wild Literary Killers', da ne kažem 'Death Poetry Gangsters', pa svi mediji objave: U Kreševu pjesnički susreti - očekuju se sukobi navijačkih skupina; Susreti poeta visokog rizika – 500 specijalaca razdvaja Devilse od Killersa!; Trebaju li nam pjesničke zvijezde u Kreševu – Nacionalistički sukobi za vrijeme matineje!
Tada bi se za nas znalo. Možda bismo i dalje, tu i tamo, nastupali pred praznim tribinama, ali u dobrim vremenima živjeli bismo kao lordovi. Sponzori, lokalni političari, globalni gurui, nadnaravne nacionalne vođe – svi bi bili uz nas! Svakome bi bilo pitanje časti da jednoj pjesničkoj zvijezdi čvrsto, ali dovoljno nježno stisne ruku i orošenih očiju kaže: Moj životni san – da Vas upoznam – konačno je ispunjen!
Mi bismo se osjećali važnim poput prvotimaca Premierlige, ne bismo više morali ni pisati bog-zna-kako-dobro, mogli bismo mjesecima biti ozlijeđeni, imati menadžera ili agenta, a umjesto sirotih žena (muževa) koji(je) nas čekaju na dvoru, strepeći da će nas kad-tad neka rakija viška baciti u bezdan preljuba, nas bi u svakome gradu čekali modeli da ti pamet stane.
Svakome bi bilo pitanje časti da jednoj pjesničkoj zvijezdi čvrsto, ali dovoljno nježno stisne ruku i orošenih očiju kaže: Moj životni san – da Vas upoznam – konačno je ispunjen!
Nikad se više ne bismo morali, nakon pete kruške (po naški viljamovke), jadati jedni drugima kako je svijet prepun tuge, bola i patnje, kako na svakome koraku strada jedan mladi Denis Mrnjavac ili Srđan Aleksić, kako je tuga ovoga svijeta viša od svih njegovih planina i oceana.
Pjesnicima i piscima konačno bi se vratili slava i čast. Mecene bi se znojile i čekale, nervozno pogledavajući na sat, strepeći da možda, u svojoj boemskoj zaboravnosti i prkosu, u zadnji čas umjesto u Kreševo na Heineken, odemo u Tomislavgrad na Bavariju.
Tada bi se na tajkunskim sijelima prepričavalo kome je uspjelo dovesti dobitnike književnih nagrada, a tko se morao zadovoljiti s dosadnim i nepopularnim Čolom ili Džekom.
Tako bi to bilo kad bismo mi književnici imali svoje navijačke skupine. Ali, da bi se imalo navijačke skupine, moraš imati i publiku.
Ipak, negdje na kraju slavlja, znali smo da će stvari stoljećima ostati takve kave jesu. Fra Grgo Martić, po kojem se zove književna nagrada i koji je Mozart grada Kreševa, i sam je nosio glavu u torbi. Zašto i današnja pera ne bi?
Uostalom, isplati se – Samo je nama bogom dano pisati! Jedino mi želimo pisati - Svi ostali to moraju! Kao Barcelona u nogometu...
Kreševo: Fra Grgo Martić, Milo Jukić, Dragan Marijanović, Stevan Tontić, Mile Stojić, Fadila Nura Haver, Vlado Kudić, Zlatko Lukić, Lidija Pavlović-Grgić, Aida Šečić, Ranko Pavlović, Marina Šur Puhovski, Igor Marojević, Borče Panov, Anto Zirdum, Srđan Mršić...
Barcelona: Josep Guardiola, Lionel Messi, Iniesta. Xavi, Villa, Puyol, Pigue, Dani Alves, Valdes, Pedro, Mascherano, Busquets, Abidal, Adriano, Keita...
bitno.ba
