• BANNER

    O KREŠEVU

    Općina Kreševo nalazi se u Središnjoj Bosni u Srednjobosanskom Kantonu/Županiji, a
    zauzima prostor od 150 km2.Općina Kreševo graniči sa općinama: Kiseljak, Fojnica, Konjic i Hadžići.

  • BANNER 1

    Vodič za investitore

    Najniže naknade za građenje u BiH, građevinska i urbanistička dozvola samo 16,00 KM/m2...
    dobar geo boložaj, susretljiva i brza administracija, visokokvalificirana radna snaga...

  • BANNER 2

    Kreševo - TURIST INFO

    Brdski biciklizam, planinarenje, speleologija, minerologija, jahanje, lov i ribolov

    Sajam minerala i fosila, Outdoor foto&film festival 3fok, vjerski turizam, muzej, kultura, sport...

NOVOSTI

Vranci, selo puno čuda

Vranci su malo selo, smješteno između mrkih brda, otprilike dva kilometra od Kreševa. Što neko nekad reče, najpoznatije po tome što ni po čemu nije poznato. Barem na način kako su bh javnosti poznati, recimo, Lukomir na Bjelašnici, Prokoško jezero ili etno-selo Stanišići kod Bijeljine. Porediti ga s Međugorjem potpuna je besmislica, mada se Gospa, vidjet ćemo, u Vrancima ukazala kudikamo prije.
c_390_200_16777215_01_images_Vranaka_idila.jpg
Piše Milo Jukić (www.bljesak.info)
Ipak, malo ko od onih koji dođu u Kreševo ne posjeti Vranke. Odvedu ga domaći ljudi, uvjereni da u Vrancima ima mnogo toga posebnog, a što to posebno nije široko popularno, to je, kažu, neka druga priča.
Već usput, negdje na trećoj minuti vožnje od kreševske čaršije prema selu, prva je točka pored koje treba stati. Nema se tu bog zna što vidjeti: starinskom željeznom ogradom ograđen grob s kamenom umjesto spomenika. Mjesto se zove Kuginovac i – iako to nigdje nije naznačeno – krije, modernim medijskim rječnikom rečeno, ni manje ni više nego – masovnu grobnicu! Uhhhh?! Da. Sigurno će mnogi čitatelj reagirati upravo tako! Međutim... Kad je kuga harala 1765. godine, pomorila je 564 krštene osobe na kreševskom području, od čega u Vrancima, tada najvećem kreševskom selu, njih 62, a sljedeći njen nalet, 1784. godine, pomorio je još 754 krštene osobe, od čega u Vrancima njih 38. Uglavnom, na Kuginovcu je iskopana oveća rupa, a onda bi mrtve zakačili kukom, dovukli i strovalili u rupu. Preko njih red kreča, pa opet red ljudi i tako sve dok kuge ne bi nestalo.
Kuginovac
U Vrancima još uvijek ima starih kuća s drvenim verandama, izrezbarenim dovratnicima i cvjetnim jelovim prozorima. Selo je prije petnaestak dana na općinskom natječaju proglašeno najuređenijim naseljem, što je pomalo smiješno, jer da se natječaj raspisuje svake godine, pobjednik bi uvijek bio isti. Vrančani su, oduvijek se pričalo, potomci srednjovjekovnih Sasa, a uporišta za to još i danas se, unatoč činjenici da su u Vranke doseljavali mnogi željni pare od tu stoljećima prisutnog kovačkog zanata, može naći u mentalitetu te raznim antropološkim segmentima... Bit će da i u tome leži dio sveprisutne potrebe stanovnika da im selo bude čisto i uređeno, a ta potreba toliko ide u krajnost da se još do prije tridesetak godina prakticirao običaj „pranja rijeke“. Kako se rijeka može oprati?! E, pa fino: izabere se najtopliji ljetni dan, sakupe djevojke, ponesu ribaće četke, spuste se u korito seoskog potoka i oribaju mahovinu s kamenog dna. Smeće iz korita nisu kupile, niko ga ne kupi ni danas, a razlog je jednostavan: nema šanse da ijedan Vrančanin u „rijeku“ baci i najmanji papirić, a posjetitelji se, kad sve vide, lako uklope u pravila.
Prozor
Vranci
Žeđ
Uh, te ograde i ko ih postavi...
Kokošinjac
Selo danas ima svega šezdesetak stanovnika, dugo je kojih dvjestotinjak metara, a mostova preko seoskog potoka je mnogo, ali, kad se kaže most, zna se na koji se misli. U kreševskom kraju oduvijek je poznat kao „Rimski most“, iako je po načinu gradnje bjelodano da je podignut nekad tijekom osmanlijske vladavine. Naime, još šezdesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su blizu mosta, koji je nedavno proglašen i nacionalnim spomenikom BiH, otkrili ostatke nekoliko stotina metara rimske ceste pa stvari i nije teško povezati, pogotovo što su stari rudokopi rasuti na sve strane oko sela, brdo koje dominira ne zove se slučajno Rudna, a Rimljani su, zna se, mislili na sve. Most danas ne vodi nikud i ne služi ničemu osim da Kate ode Anđi na kavu, a Anđe Kati na sijelo i da se na njemu slikaju posjetitelji, ali bi selo bez njega bilo nalik ustima krezavog čovjeka.
Članovi Središnjeg izbornog povjerenstva na Rimskom mostu
Svega dvadesetak metara od mosta nalaze se ta’te (= daske, ploče turc.) ili zvornik. Mještani, naime, tako zovu dvije grede s krovićem i dvjema metalnim pločama. Služe za zvonjenje, iako zvona nema. Kako to sad? Osmalijska vlast nije dozvoljavala zvona sve do gotovo samog svog kraja. Kad je, 1872. godine, uz kreševsku samostansku crkvu podignut zvonik, umalo nije izbio rat – domaći muslimani digli su čitavu bunu, šaljući bosanskom veziru optužbe da je zvonik napravljen bez hućmetske (sudske) dozvole, da je blizu džamije (iako se nalazi na sasvim suprotnom kraju varoši) te da oni ne mogu živjeti i ezan učiti ako se zvona ne uklone. Vezir je iz Krajine, gdje se tada nalazio, naložio svom zastupniku u Sarajevu, Tahir-paši, „da kreševski fratri odmah skinu zvona i njih prinesu na staro mjesto, ili da zaustave zvonjenje, dok im iz Carigrada dozvola ne stigne“, što su fratri i učinili. Ipak, nakon diplomatske akcije, poduzete ponajviše preko francuskog konzula Henrika Morea, vođe muslimanske pobune protiv zvonjenja pozvani su u Sarajevo, a zvona su ponovno aktivirana u veljači naredne godine, i to tako što je zazvonio osobno novopostavljeni kreševski mudir (upravitelj ispostave), Mehmed-aga. A zašto ta'te? E, pošto je kreševski kraj oduvijek bio kovačko područje, a Vranci pogotovo, dosjetio se neko, iskovao dvije ploče, objesio ih na užad, čekića nije nedostajalo i... Vremenom su se našli i kovači sa sluhom pa ta'te, kad se u njih udara naizmjence, jedna drugoj daju skladnu tercu. Do prije otprilike 130 godina stajale su u mnogim mjestima širom BiH, a danas su ostale samo jedne, dakako, ove vranačke. One su, pak, visjele kod kora kreševske crkve izgrađene nakon 1530. godine, a služile su svrsi i u crkvi koja je izgorjela 1765. godine. Nakon što je kreševskom samostanu dozvoljeno nabaviti i koristiti zvono, samostan je ta'te 1880. godine darovao Vrančanima.
Valja se učiti odmalena...
Književnica Melika Salihbeg Bosnawi zvoni
Kucanje u ta'te
84-godišnja Mare Medić najčešće zvoni, „kuca u ta'te“, kako Vrančani kažu, ali pošto nije uvijek u selu, uskoče i drugi. Usput je rada pokazati posjetiteljima kako se „kuca“, što malo ko odoli da ne pokuša, a i ponuditi ga saljnjacima ili kakvim drugim kolačem, pozvati u kuću koja je odmah pored zvornika, na kavu ili na čašicu razgovora. I da, zvoni i u doba i u nedoba, počesto i onima koji dođu s autorom ovog teksta, ali uz dogovor: ona će zvoniti, a grijeh što se zvoni u nedoba ide na njegov račun! Pošteno! A Marin kućni prag je vremeplov, jer čim se prekorači, nastupa neko drugo vrijeme: starinski kredenac, krpe na zidovima, sve kao prije poprilično desetljeća...
Splitski pisac Edi Matić kuša Marine šaljnjake
Tečaj kucanja u ta'te
Marin kredenac...
...i zidna krpa
Sad će neki čitatelj sigurno pomisliti: E, pa, ako je selo dugo dvjestotinjak metara, odakle onda još teksta, o čemu ovaj piše?! Ma neee, štioče dragi, ima u Vrancima još stotinu čuda! Recimo, jedna soba u kući Janje Kesić... A u sobi misna odora s kompletnim misnim priborom i osobnim stvarima biskupa fra Augustina Botoša-Okića. Biskup je rođen 1730. godine u susjednom selu Kojsina, a jedan je od znamenitijih ljudi kreševskog kraja. Nakon što je u Kreševu završio tadašnju osnovnu i srednju školu, poslan je u Italiju na daljnje školovanje. Iako je poslan kako bi završio studij, u Italiji je ostao čak 21 godinu, te je postao profesorom filozofije i teologije. Filozofiju je predavao u Udinama i Vicenzi (1760.-1764.) a teologiju u Padovi i Lucci (1764.-1774.). Nakon profesorske karijere u Italiji, u 44. godini života se vratio u Bosnu, i to kao vizitator Bosne Srebrene i predsjednik kapitula. Malo nakon toga, 1776. godine, postavljen je za gvardijana u matičnom samostanu u Kreševu, ali se iz nekih razloga tu nije zadržao, nego je uskoro postavljen za župnika u Brotnjo, današnji Čitluk, jednu od hercegovačkih župa koje su pastorizirali kreševski franjevci, gdje je ostao do 1780. godine, kada je izabran za provincijala. Tu dužnost obnašao je naredne tri godine, a nakon diplomatskog posredovanja bečkog dvora, Propaganda ga je 4.IV.1784. predložila, a papa Pio VI. uskoro i imenovao apostolskim vikarom u Bosni i naslovnim biskupom Trapezunta. Cijelog života je simpatizirao austrijsku politiku u Bosni, često i s vrlo velikim rizikom, a Beč mu je uzvraćao koliko je to bilo moguće u odnosu na sumnjičavost osmanlijske vlasti u Bosni. Najzanimljiviji primjer je onaj kada je, nakon postavljenja za apostolskog vikara, na povratku iz Rima svratio u Beč i prihvatio da s njim u Bosnu krene jedan generalštabni časnik koji je bio stručnjak za snimanje terena. Izbor je pao na časnika Brodske graničarske regimente, zastavnika Božića, koji je, preodjeven u Okićevog slugu, prošao čitavom Bosnom i Hercegovinom, prikupivši veliki broj podataka bitnih za predstojeće ratne operacije Austrije na tom području (1788.-1791.), od opisa tvrđava i gradova, preko putova i mostova, pa do broja kuća i stanovnika u pojedinim naseljima. Dakako da su Božićeve bilješke bile stroga tajna, a ne jednom ih je, plašeći se turske vlasti, morao i uništiti. Objavila ih je Akademija nauka BiH, odnosno tadašnje Naučno društvo BiH, 1957. godine, pod nazivom Vojno-geografski opis Bosne pred Dubički rat od 1785. godine, a priredili Hamdija Kapidžić i Hamdija Kreševljaković.
Janja pokazuje ostavštinu biskupa Botoša-Okića
Biskup ostavio Vrančanima...
Kutija za misni pribor koju je biskupu Botošu-Okiću 1781. godine darovao neki Roković
Jedan drugi biskup, fra Nikola Ogramić-Olovčić, odabrao je, pak, Orašak iznad Vranaka za svoju rezidenciju. Rođen je oko 1639. godine, a također je studirao u Italiji, te u Španjolskoj. Vraćajući se s nauka, svratio u samostan u Ljubljani, gdje su ga tamošnji redovnici, zadivljeni njegovim znanjem, imenovali za lektora mudroslovlja (filozofije) i bogoslovlja. Tu je ostao devet godina, ali se glas o njegovim vrlinama raširio nadaleko. Pošto u Bosni u to doba nije bilo biskupa, papa Klement X. ga je 1669. godine, na preporuku cara Leopolda, imenovao na tu dužnost. Papinu pečatnicu dobio je, međutim, tek 1671., nakon čega se, uz propusnicu (berat), koju je za njega od sultana, za 235 carskih dukata, dobavio bogati sarajevski trgovac Filip Brnjaković, zaputio u Bosnu.
Pretpostavlja se da je Orašak izabrao kako bi, sklonjen podaleko od putova i koliko-toliko zaštićen od svakodnevnog silništva Osmanlija, mogao raditi u miru, mada će mu to, ispostavit će se, biti uzalud. Nakon odlaska u Požegu, 1677. godine, pretrpio je velika poniženja od tamošnjeg turskog paše iz kojih se otkupio tek nakon što su tamošnji katolici podmitili pašu znatnom svotom novca. Vrativši se u Bosnu, doživljavao je stalno nove i nove nevolje, pa je 1682. godine, ne mogavši više trpjeti poniženja, pobjegao u Đakovo, te tamo uspostavio rezidenciju. I nakon toga je, kako piše Ivan Franjo Jukić, jednom godišnje dolazio u Bosnu podijeliti sakrament krizme, ali je 1684., tajno, preobučen u prosto seljačko odijelo, zauvijek napustio Kreševo i Bosnu, iako tako nije planirao: utekao se, naime, caru Leopoldu s molbom da organizira rat za oslobođenje Slavonije i Bosne, nadajući se nakon toga vratiti u oslobođene krajeve. Car ga je i poslušao, te poduzeo napade na Slavoniju, u čemu je Ogramić-Olovčić imao velikog udjela, budući da je imao jake veze sa mnogim značajnim ljudima toga doba. Turci uskoro saznaše za takvo njegovo djelovanje pa, znajući da ima kuću na Orašku, dođoše u nju i izvršiše temeljitu premetačinu. Iako nisu našli ništa sumnjivo, jer je biskup stalno bio na oprezu, zapečatiše i kuću i kreševski samostan, oglobivši kreševske fratre sa 200 talira. Nakon ovoga više nije bilo nikakve mogućnosti za njegov povratak u Kreševo i u Bosnu uopće, pa je do smrti ostao u Đakovu.
Iako je u Đakovo pobjegao kako bi se spasio silništva, sudbina mu namijeni da ipak pogine mučeničkom smrću: pošto je sakupljao novac za gradnju stolne crkve, znalo se da u kući drži znatnu sumu, pa su dvojica lopova u noći sa 14. na 15.VIII.1701. godine upala i ubila biskupa, odsjekavši mu glavu, te opljačkala sve vrijedno što se nalazilo u rezidenciji. Tada su mu bile 62 godine. Na njegov boravak danas podsjeća lokalitet Biskupova stijena, a ispod stijene se i danas može ubrati cvijeća koje se nikako ne može ubrojati u šumsko. Preživjelo i biskupa i Osmanlije i stoljeća!
U Vrancima su nekad živjeli i Musići, rođaci znamenitog vođe Herecegovačkog ustanka, don Ivana Musića. Odavno ovdje nema spomenutog roda, a mještani će spremno pokazati ruševine kuće Musića. I ne bi tu bilo ničeg čudnog da nije nečega zbog čega je u uvodu spomenuto Međugorje: na tom se mjestu, naime, tvrde stariji Vrančani, 1946. godine ukazala Gospa! Za to se, naravno, pročulo „dok si rekô keks“, sa svih strana je počeo pristizati narod, a onda je na scenu stupila narodna milicija i rastjerala klerofašističku bagru. Gospa je završila vranačku epizodu, a Vranci su ostali Vranci umjesto da postanu Međugorje.
Čapljinski pisac Dušan Musa ispred zidina kuće u kojoj su živjeli njegovi srodnici
Umalo da zaboravim, ali gdje ću zaboraviti! Pola sata hoda od Biskupove stijene, opet iznad Vranaka, nalaze se ostaci srednjovjekovnog Kreševa. 3. rujna 1444. godine, kralj Stjepan Tomaš je izdao povelju Dubrovčanima u „slavnom kraljevskom gradu Kreševu“ kojom im je potvrdio trgovačke povlastice. Od slavnog kraljevskog grada danas su ostale samo neznatne zidine, a kraljevske palače su, kamen po kamen, pretvorene u kuće i štale u nedalekom selu Grad, koje je danas također bez stanovnika. Prije petnaestak godina je uz zidine grada, na samom ulazu, podignuta spomen-kapela kraljici Katarini, a bude tu i misa svake godine na dan njene smrti.
Bedem na srednjovjekovnom Kreševu
Ostaci ostataka srednjovjekovnog grada
Spomen-kapela kraljici Katarini
S druge strane Vranaka, kontra od grada, skrivena iza rupe površine jedva par četvornih metara, u kanjonu potočića Kostajnica, nalazi se Oberska rupa, pećina i ujedno srednjovjekovni rudnik. Tragovi ispiranja zlata vidljivi su i danas, a ukrasi po zidovima i svodovima naprosto su čudesni. Zemaljski zavod za zaštitu kulturnih i prirodnih rijetkosti BiH je još 1960. godine prepoznao vrijednost pećine te ju je svojim rješenjem stavio pod zaštitu države. Danas su u njoj svako malo članovi Zavičajne udruge „Kreševski citrin“, ne kako bi ispirali zlato nego vode avanturiste željne ugođaja mističnog podzemnog svijeta i lovce na rijetke kristale.
Uz Kostajnicu ka Oberskoj rupi
Grob blizu Oberske rupe
U Oberskoj rupi
Pećina s preljevom čokoladom za kuhanje
Ma je l' ovo stvarno???!
Još malo kroz pećinu
Ponegdje u Oberskoj rupi mora se i ovako
O kristalima ćemo, međutim, nekom drugom prigodom. I o ostalim vranačkim čudima, jer ako ovdje ispričamo sva, ko će se razmititi u onih dvjestotinjak metara... Invazija neznanaca preko rimskog mosta mogla bi navesti rimske trupe na vojnu intervenciju, jamski duhovi zvani perkmani mogli bi zbog uznemiravanja u znak prosvjeda zarušiti ulaz u Obersku rupu, Stjepan Tomaš bi razmislio o tome da u povelju, uz trgovinu, doda i turizam, to ionako ide zajedno... Jadna Mare! Zvonila bi od jutra do sutra, a račun sa grijesima narastao bi do vrijednosti apartmana u paklu i... I onda – teško meni!

IZDVOJENI JAVNI NATJEČAJI

JAVNI OGLASI I NATJEČAJI

NAČELNIK, SLUŽBE, VIJEĆE

ZANIMLJIVOSTI IZ KREŠEVA

Kalendar događaja

Veljača 2019
N P U S Č P S
1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28

FOTO GALERIJE

fotogalerije2017btn2

footer_logokresevoba.png

Općina Kreševo
FRA GRGE MARTIĆA 49
71260 KREŠEVO

+387 (0) 30 806 602
opcina@kresevo.ba

O KREŠEVU

Općina Kreševo nalazi se u Središnjoj Bosni u Srednjobosanskom Kantonu/Županiji, a zauzima prostor od 150 km2.Općina Kreševo graniči sa općinama: Kiseljak, Fojnica, Konjic i Hadžići.

VIŠE O KREŠEVU

fbicon.pnginicon.pngyticon.png

Copyright © 2017. Službene stranice Općine Kreševo. Design & development SIK computers

designer17.png