(O osmanskim dokumentima u arhivu Franjevačkog samostana Kreševo)

Ne volim online, a tako rado bih se prijavio na tečaj učenja osmanskog turskog jezika što ga u nedalekoj mi Fojnici organizira Turski kulturni centar „Yunus Emre“. Nije mi takvo što na umu prvi već stoti put, ali mi je, dok se tečaj izvodio uživo, uvijek bilo preče nešto drugo.
Izravan povod je to što sam se, radeći na scenarijima i redajući kadrove za 12 epizoda tv-serijala koji već dugo pripremam, „zarovio“ u osmanske dokumente u arhivu franjevačkog samostana u svom Kreševu. Jedan broj osmanskih dokumenata u Fojnici obradio je i lani objavio islamist i orijentalist svjetskog glasa, prof. dr. Michael Ursinus, profesor emeritus i dugogodišnji predavač islamistike i osmanistike na sveučilištima u Birminghamu, Freiburgu i Heidelbergu te predsjednik Međunarodnog udruženja osmanista (CIÉPO), dok su oni u kreševskom i sutješkom samostanu, i to samo jednim dijelom, tek površno obrađeni.

Koliko je naše (ne)znanje o osmanistici vidjeh prije dvadesetak godina, opet u Fojnici. Došli u posjet samostanu vojni atašei petnaestak država, među njima i turski. Upoznaje ih tadašnji gvardijan s bogatstvom arhiva pa iznese i jednu kutiju osmanskih dokumenata. Izvadi jedan, pokaza ga i, držeći ga licem okrenutog gostima, važno reče: „Sad ćemo fino zamoliti gospodina iz Turske da nam pročita šta piše na ovom dokumentu!“ Priđe turski ataše, pažljivo prihvati dokument i – obrnu ga za 180 stupnjeva: „Hoću, uvaženi gvardijane, samo da ga prvo okrenemo kako treba!“ Bî i malo smijeha, nasmija se, šta će, i gvardijan, a pokaza se da je dokument popis stvari koje samostanski vikar treba kupiti dolje, u čaršiji.
Nisam osmanist i nemam, dakako, pretenzija napraviti nešto slično onom što je napravio dr. Ursinus, ali imam neutaživ poriv pročitati stotine murasela, hudžeta, buruntija (bujruldija), ilama, arzuhala i temesuka, pogotovo što na gotovo svakom stoji sažetak, uglavnom škrt kao da se porez plaćao po napisanom slovu ili riječi, mada koji put i čitava priča. Najstariji, ko zna kako „preživjeli“ dokumenti stariji su od izgorenja crkve, samostana i svega u njemu (1765. godine), a najmlađi su – za povijest je to negdje u rangu juniora ili kadeta – tek napunili stoljeće i pol. Sažetci su pisani onodobnim narodnim jezikom, ali katkad i latinskim, latinicom, ali nerijetko, pogotovo u 18. stoljeću, i bosan(č)icom, datirani godinama kako se broje od Kristova rođenja, ali i onim što se računaju po Poslanikovom prelasku iz Meke u Jesrib, kasniju Medinu, listopada i siječanja, januara i martova, ali i redžeba, šabana i ramazana.
Najviše je, očekivano, ugovora vezanih za kupovinu livada i oranica, gdjegdje i šume, nekoliko puta čak i dijelova kovačkih majdana, a nemalo je i dokumenata kojim katolici ostavljaju svoje imanje ili njegov dio samostanu. Takvi dokumenti su se, kao i potvrde da je plaćen džulus i harač, čuvale „k'o oči u glavi“. Evo za primjer:

In Dei nomine!

Jozo Pavlovich drughçie Kalem ostavlja Czarkvi s. Kate po kuche u Komarim. Tevsiu veliku bakrenu, Koto srednji bakren, Tavu bakrenu, San jedan i josh shto kakvi stvari darveni. Dojnu njivu pod putem, Prieku njivu vishe puta, njivu Marianoviczu dva parçeta, njivu Bariczu, Gromilu i Stranu, varto, guvno i bashcu sve kod kuche. Josh jednu Klaniczu, bashcu i njivu sve se zove Dimnjak. (Naknadno dodano: 2 vola, Ambar i bashça. U mlinu Komarczu jedne nedilje red, druge po reda, u alagichkom mlinu po reda.)

Kao „svidoci“ prstima su se „potpisali“ Pavo Pavlovich, Ivo Maczar, Mijo bratich mu, Kate sestra mu i Pavo Kulish.

Godina je 1843., Komari i Alagići su kreševska sela, Pavlovića, Madžara (danas nadimak Barišića) i Kuliša još uvijek ima mnogo na kreševskom području, a „San“ naveden u amanetu je, naravno, sahan, bakrena posuda sa zvonastim poklopcem u kakvoj se nekad posluživalo kuhano jelo.
Ovakve kao ja naprosto oduševljava raznovrsnost dokumenata, od onih jedva ikome izašto potrebnih (baš kao onaj što ga je turski ataše prvo morao okrenuti) pa do nekih koji bi sigurno bili zanimljivi povjesničarima. Takvi su, recimo, hudžet sarajevskog mule „izvađen na 18. Kolovoza 1852.“ kojim – tadašnji gvardijan piše sažetak u prvom licu – „kupih od Pepe sina Gavre Dujmovića za gr. 1500 kućišće u Sarajevu u Mahli Latinskoj koji na ovom kućišću bih sagrađena ove iste godine nova Residentia fratarah Bosanskih“. Ima i jedna slična, ali još puno starija, od 18. lipnja 1742., „Teskera od kuće koja se kupi u Sarajevu od Marka Petrovića ristjanina za jaspre manastira kreševskoga“, pisana bosančicom. Kreševski samostan je, naime, sve do uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH (1881.) pastorizirao i sarajevsko područje.
Najvažniji dokumenti su, dakako, oni vezani za obnove građevina, a prvi među njima onaj iz 1767., nakon što su samostan i crkva nestali u plamenu; tada su fratri za razne dozvole potrošili triput više novca nego za materijal, radove i majstore. U istu kategoriju spada i hudžet na kome piše samo „Da vladika od nas nemore ništa uzet“. Misli se, naravno, na pravoslavne velikodostojnike koji su stoljećima nastojali podložiti katolike svojoj hijerarhiji i, sukladno tomu, ubirati prihode od krštenja, vjenčanja i ostaloga, oko čega je pred turskim sudovima vođeno nekoliko dugogodišnjih parnica.
Ima još puno onih neveselih, primjerice hudžet sarajevskog kadije vezan za neku Katu Brandinu, o čemu 1772. godine piše i nastavljač ljetopisa fra Marijana Bogdanovića. Kate se, kaže neznani ljetopisac (fra Ignacije Gavran vjeruje da se radi o fra Anđelu Šunjiću starijem), sjaranila s Omeragom Zakanlićem iz Visokog i poturčila se, a Omeraga, nakon što se, bezbeli, upisao u Katinu listu strijelaca, „sjedavši na serdarluk u Fojnici“ optuži kreševskog gvardijana da ju je ponovno pokrstio. Elem, kadija „za uzet jaspri“, tj. mita, odvede jadnog gvardijana u Fojnicu. Uzalud mu bî što su svi znali da je optužba izmišljena i nedokaziva, ode iz samostanske kase 99 groša. „A prija na godinu, za rečene Kate poganluk“, piše dalje ljetopisac, „dok se istirala iz Kreševa u Sarajevo, otklen je i bila, dade manastir groša 60.“ U još jednom sažetku nije naznačena godina već se kaže samo da se neka kršćanka iz Kreševa poturčila, a fratri je zbog toga s oltara proklinjali, na što valija šalje mubašire da izvide stvar i kazne „naopake“ fratre. Hladno i bezdušno kao što radnik u bolničkoj mrtvačnici lomi lakat već ohladnjelog mrtvaca da bi ispravio ruku koju ne uspijeva uglaviti u mrtvački kovčeg.
Sličnih slučajeva ima i kasnije pa je u jednoj od kutija s osmanskim dokumentima i arzuhal iz 1805. godine za koji su nekom kadiji Usejn efendiji dali 24 pare da ih oslobodi od potvore „da smo Turkinju poturčenicu pokrstili“. Isti Usejn efendija, izgleda neki pošten čovjek, dade im dvije godine kasnije hudžet „da Ajmiko čiffut nejma s nama nikakve dave koju je činio iz Travnika porad dućana“. Jesu se fratri naplaćali, spor je vođen godinama, i morali su ruku zavući duboko u džep habita da, osim arzuhala, dobiju i buruntiju te ilam, ali su na kraju sačuvali dućan. Lijep primjer proplamsaja svjetlosti u doba zastrta gotovo posvemašnjim mrakom osmanlijske samovolje i svemoći.
O davama (tužbama) „Turaka“ dala bi se napisati čitava knjiga; povjesničari se slažu da je to, kao u slučaju Kate Brandine, bio oproban recept – tužiš gvardijana i nema veze što je tužba neosnovana, ima da, od rođenja i od ređenja precizno izbaždaren na svakovrsnu muku i zulum, dadne groša, čak i dukata, dok se izbavi iz zindana i izvuče živu glavu. Nije „Turcima“ bilo lako, valjalo je obdan i obnoć paziti da se fratri ne uzohole, a oholost je, znamo, kod kršćana prvi od smrtnih grijeha, nego ih deri gdje i kako stigneš da im je svakog dana na umu ona „Dabogda se o sebi zabavio!“; tako su im, eto, velikodušno i svesrdno pomagali da zasluže vječno rajsko spasenje. Ako bi mogla knjiga o davama, mogla bi i jedna o globama, pogotovo što su franjevci na određeni način bili i politički predstavnici katolika pa su bili krivi za sve što bi uradio neki od njih, a i za ono što nije. „Udžet od kadije na vezira“, piše u jednom od sažetaka, „dat kako je Joze nikog otac od Gašinića sela Nahije Neretavske s Petrom najmenikom otišo sići daske i po nesrići oborivši se drvo smlatilo ga je tako da posli tri dana mrtav je osto. Ćefš učinjen stvar bila je istinita Jozo sin i žena njegova Ruže rekli su da dave neimaju protiva nikomu.“ Ovaj je slučaj gotovo izuzetak, puno češće su fratri za slične nesretne slučajeve ni krivi, ni dužni plaćali velike globe.
Mito je praktički bilo ozakonjeno, što se vidi u mnogim primjerima. „Teskera od desetine na 1798. unutra 120, a dadosmo izpod ruke 207“, piše u jednom od sažetaka, a sličnih ima barem tridesetak. Razlika od 87 groša išla je, dakako, ne u državnu kasu već u džep onog ko je izdao teskeru. Isto je vrijedilo i za izdavanje tapija za kupljenu zemlju, recimo one iz 1818., kad su fratri kupili „čair zvani Komin“ od nekog barjektara Muminovića – plaćena je „85 groša, unutra piše 65“.
Posebna priča su fratri liječnici; da bi liječili ljude, morali su prethodno dobiti dozvolu od rimskog pape, ali za pojedine slučajeve, pogotovo ako se radilo o liječenju „Turčina“, i dozvolu turskih vlasti. Zijana je bilo i bez toga pa se i u samostanskom ljetopisu navodi slučaj iz siječnja 1794. kada je fra Tomo Dapinić („u zao čas ga se zahećimio“) okrivljen da je Kreševljaku Ivanu Peli dao „rezli melem“, od čega je Pelo umro. Valjalo je platiti globu („što mubaširu, što kadiji i eminu, i ban-harač groša 846“), a potvrda je, evo, sačuvana.
Iako su katolici za „Turke“, prema Beniću, bili „pasja vira“, to turske uglednike, kao ni one čije čeljade se našlo u nevolji bolesti, nije priječilo da vjeruju u fratarsku molitvu. Sačuvano je desetak murasela koje to potvrđuju, a sažeci su vrlo zanimljivi, primjerice „Murasela od kadije da fratar moli Boga nad čeljadetom u Konjicu“ (1776.), „Murasela da se moli Boga nad Turčinom u Konjicu“ (1796.), „Da se nad balijom moli Boga iz Korče“ (1773.), „Da možemo molit Boga nad Turkinjom jednom“, „Murasela da se nad balijom Boga molim“, „Murasela da se Bog moli nad čovjekom od Nikšića“, itd. Fratarske molitve su bili željni i pojedini pravoslavci, što pokazuje „Murasela da možemo slobodno Boga moliti nad rišćanicom bolnom“ (1792.), čak i neki iz dalekih krajeva („Murasela Omer efendije da se može moliti za nekog iz Samokova“, 1773.). Samokov je inače „bugarsko Kreševo“, gradić ponajviše poznat po kovačkom zanatu, po čemu je i dobio ime. Ako vam ne zvuči poznato, pomislite na Nosača Samuela pa će vam se, što bi rekli Lale, „samo kasti“. (Sasvim usput: Bio sam ovog ljeta u Samokovu, tamo se odigrala jedna moja priča, ima je ovdje, kod Miljenka, zove se „Turska Gospa“, a po svoj prilici će se, makar u dobrom dijelu, odigrati i jedan budući roman što ću ga, ako ne bude kakva golemog kijameta, pisati na proljeće.)
Vjerovalo se i u sirotog fra Tomu Dapinića pa su se u kutiji našle i „Murasela da f. Tomo može ličit Baliju“, izdana iste godine kad mu se omakao onaj „rezli melem“, te „Murasela da more ličit f. Tomo jednu bulu iz Otigošća“ (selo kod Fojnice).
Jedan drugi, puno poznatiji liječnik, fra Mato Nikolić, Kreševljak, prvi iz Bosne i Hercegovine koji je stekao doktorsku diplomu i postao doktor medicine (liječio je još u ono doba i akupunkturom, eno mu igala u samostanskom muzeju!) također se spominje više puta, ali ne kao hećim već kao smjerni fratar koji za račun samostana svako malo kupuje zemljišne parcele na Osovi i čitavom žepačkom području, gdje je službovao dugo godina i odakle je 1844. godine „preselio na bolji svit“.
Osim za dave i uobičajene poslove, murasele je nerijetko trebalo tražiti i plaćati i za neka iz različitih razloga sporna vjenčanja („Murasela za vinčat kiridžiju i curu Tole Mijata“/1805./, „Murasela da mogu vinčati za Marijanovića divojku“, „Kadijina murasela da se može Nikola Jukić vinčati“, „Ovo je murasela kadijina da mogu vinčat Juru Mrnjavca s Anđelijom Barišića“, „Ovo je druga murasela poradi one cure iz Kamenika da se ne vinčinje“…) i razne druge nevolje („Murasela da se ukopa Luka Vidović na 2. siečnja 1804.“, „Pogino neki Cetin na Trepcu, nema dave 1807.“, „Murasela da se može ispovidit Zolota ranjen u Vrancih“, „Murasela za Stjepana Struku koi je ubien na 11. Kollovoza 1825.“).
Najnaobraženiji čovjek Bosanskog ejaleta onog doba, ali i rođeni šeret, fra Grgo Martić – ima štošta o tome u knjigama fra Tomislava Brkovića Fratri u zgodama i nezgodama – ponekad se od šale, danas bismo to zvali crnim humorom, nije mogao suspregnuti ni u ozbiljnim stvarima. Njegovim rukopisom ispisan je sljedeći sažetak: „Ilam drugi Ahmid Kadie Konjičkoga koga uze fra Grgo Martić i fra Luka Dropuljić opet na Smaju i Hamšu sina njegova Korkotu porad Gigova Kerča u Mrakovu. U Konjicu mĕseca kolovoza 1847.“ Istim rukopisom je ispod toga dodano: „Iza toga se Smajo stari utopi u Neretvi velikoj na Jablanici. Kako pravo tako bio zdravo!!!“ Očito je Smajo nečim vezanim za livadu Gigov krč žestoko zadeverao fra Grgu; izgleda mi da – nek' ide na moju dušu ako je grijeh – nad njegovom zlosretnom sudbom likuje toliko da će zaboraviti jedno „htio“ – nema, naime, nikakve sumnje da je želio zapisati „Kako htio pravo tako bio zdravo!!!“, ali se, eto, malo požurio.
Za sami kraj još jedan sažetak, „Murasela da se dovede fra Domin Paveša kao budala; kad je pobigo iz manastira na 23. Marca 1784.“. Fra Marijan Bogdanović već je bio pokojni, a kreševski ljetopisac ne bilježi u 1784. godini ništa o nesretnom fra Dominu, za što ima čvrste razloge: „Opominjem te, štioče, da za tri cijele godine pisani nijesu događaji spadajući na ovaj manastir, jerbo, osim drugih uzroka, kuga je morila, ter u velikoj ovoj muci, ako bi tko i bio koji bi piso, nije mu se mililo. Međutim, znam s druge strane, za tri cijele godine, da nije nemal mjeseca bilo kad nas nijesu Turci smućivali, napastovali i globili.“ Spomenuo ga se, međutim, fra Bono Benić, kao primjer pokušaja da se i fratre, a ne samo obični puk, „nagovori“ na onda jedino moguće prevjeravanje. „Na 16. januara (1787.) kadija Seoničanin Mustafa Buturović napastova nas zarad fra Domina Paveša govoreći da se reko poturčit. Dok se smijeri kadija i emin, bi arča 38 groša.” Mjesec dana kasnije Benić dodaje: „Na 18. februara dođe veliki kadija i potrese opet fra Domina: vodi ga prida se i dade udžet – da nit je govorio, niti će se poturčit. I bi arča oko 45 groša.” A potkraj godine: „U novembru opet nas oglobi kadija Huselja za fra Domina Pavešu 10 groša.”
Izgleda da je i onda, kao i danas, izlaz iz nekih situacija bio moguć na samo dva načina, ili se praviti budala ili poludjeti!
Šta li tek piše u dokumentima škrtih sažetaka, primjerice „Vidosovljani ne mogu zabranit rudu vadit u svomu“, „Knjiga na Velikog Vezira“, „Izun teskera da mogu iz Sarajeva donijeti kotao rakijski“, „Da se plati komora manastiru“, „U Žuljići porad one žene“, „Murasela polak što su se kopali Turci kod Ograđa“, „Arzuhal na ime raje Duvanjske porad kughe“, „Murasela porad šenluka i rođenja 1822.“, „Sunet poturčenika Čoče“ (1791. godine njegov prelazak na islam spominje i nastavljač Bogdanovićeva ljetopisa), „O Memmedu Poturčeniku, godina 1786.“, „Murasela kadijina polag Kreše fra Mate“…? E, to ću vam ispričati ako/kad prođe aktualna bjelosvjetska kuga pa se tečaj osmanskog turskog, umjesto online, bude odvijao uživo…

                                                                                                                                                                       Milo Jukić

(Tekst je objavljen na www.jergovic.com. Zabranjeno preuzimanje bez dopuštenja autora.)