Svi koji vole Bosnu i povijest, a drže do sebe, znaju za dvaput već cjelovito objavljeni ljetopis kreševskog franjevca Marijana Bogdanovića.
Nesretnog fra Marijana su u nedugom životu (1720.-1772.), pored brojnih odgovornih dužnosti u matičnom mu samostanu i upravi provincije, zapale i tri stvari zbog kojih je itekako oplakao: kuga, izgorenje  samostana u kojem je odrastao i biskupska čast.

Neko će se začuditi suzama zbog posljednjeg navedenog, neko pomisliti i da su bile radosnice, ali on sâm kaže da ga je, nakon što mu je, krajem studenog 1767., javljeno da je Kongregacija za raširenje vjere izabrala baš njega, uhvatila smućenost i oblile suze kao nikad dotad. Kuga je morila radeći u tri smjene, i petkom i svetkom, on slaba zdravlja, a biskup je, podsjetimo, u ono doba morao na konja pa, od župe do župe, sklanjajući se od nerijetko i nemalo raspopamljenih grabežljivaca, obavljati vizitaciju i dijeliti sakrament krizme.
Karantena je posljednjih dana jedna od riječi koja se čuje na svakom koraku. Nije to izum novijeg doba, naprotiv, ozbiljne države imale su je i puno prije od fra Marijanova nedoba. Spominjem to jer bi fra Marijan, da su ga ulovili u prekršaju, džaba mu sve, završio u zatvoru ili barem, današnjim rječnikom rečeno, u  nametnutoj mu izolaciji. Biskupsko ređenje obavljaju, naime, najmanje trojica koji to već jesu. U Bosni tog doba postoji samo jedan, Bogdanovićev predšasnik, Fojničanin fra Pavao Dragićević, jedva živ od poznih godina i za njih sakupljenih bolja. Nemoguće je bilo, čak i da je Dragićević bio zdrav k'o drijen, dovesti u Bosnu, premereženu svakovrsnim i trajnim osmanlijskim zulumom i k tomu još opaljenu kugom, dovesti još dvojicu, pa mu ostaje zaputiti se tamo gdje ih ima više, u Dalmaciju, tada dio mletačke države, a odatle u Dubrovnik. Da bi tamo stigao, na granici bi najprije morao u karantenu, a za to vrijeme bi, zbog Dragićevićeva zdravstvenog stanja, Bosna mogla ostati bez biskupa, što bi vječito kompliciranu stvarnost moglo usložniti tako i toliko da bi je bilo vrlo teško raspetljati. Zato se, putujući s 20 godina mlađim rođenim bratom, također franjevcem, fra Matom, i subratom klerikom fra Šimunom Ribičićem, snalazi zaobilazeći službenu tursko-mletačku granicu: „Prošli smo ispod Imotskog privatno, bez ikakve smetnje, u Dalmaciju i preko Zavojana slobodno došli u samostan u Zaostrog.“ Tu su im zaostroška subraća – biskup je biskup, al' kuga je kuga – kako kaže, „gunđali“ zbog sumnje u to jesu li možda ipak zaraženi. Da ih sumnje ne bi odviše morile, njih trojica unajmljuju malu lađu, i kreću ka konačnom odredištu, Stonu. Da bi ušli na teritorij Dubrovačke Republike, morali su, po tadašnjim zakonima, ostati 22 dana u karanteni, ali se opet snalaze, doplovivši lađom do Trpnja, a odatle, izmislivši očito uvjerljivu priču da su stradali u brodolomu, dolaze u Ston. Tako se  jadni biskup, da bi to i službeno postao, morao dovijati i lažima.
Za razliku od zaostroške mu subraće, stonski biskup Petar Budmani prima ih „ljudski“, „uopće ne spominjući zdravlje ili karantenu“, iako, očito je, zna da su „zaobišli“ stroge zakone Dubrovačke Republike. Tako će fra Marijan već prve naredne nedjelje po dolasku biti i službeno posvećen za biskupa.
Fra Šimun Ribičić po prethodnom planu nastavlja put ka Italiji, a fra Marijan i fra Mato, plašeći se nekih „vrlo opakih Turaka“ u Gabeli, radije biraju vratiti se istim, makar i puno daljim putom. Sada ga u Zaostrogu primaju „s velikom čašću“ i uz „svečani doček“, a isto će doživjeti i koji dan kasnije, kad svrati u samostan Svetog Križa u Živogošću te onaj Uznesenja Blažene Djevice Marije u Makarskoj.
Sve se to dešava nakon što je u Bosni i Hercegovini dvije godine  ranije kuga pomorila na tisuće, čak vjerojatno i na desetke tisuća duša. Sam fra Marijan u ljetopisu navodi da je u njegovom malom Kreševu stradala „trećina puka, tj. oko 540 duša.», dok autor dijela bosančicom napisanog popisa umrlih od kuge 1765. godine na kraju toga dijela, na dnu stranice, navodi da su ukupno umrle 533 osobe. Fra Ignacije Strukić mnogo kasnije iz nepoznatog razloga smanjuje broj, navodeći da je kuga harala „po Kreševu i Vrancima“, ni ne spominjući ostala sela, te da je pomorila oko 450 katolika. Stvarno su, međutim, u najgorem razdoblju haranja, do 10. kolovoza, u kreševskoj župi umrle 564 osobe, što se lako izračuna kad se zbroje umrli kako su navedeni u istom popisu. U latiničnom nastavku popisa navode se kao umrle još 64 osobe, što ukupno daje podatak da je 1765. na kreševskom području od kuge stradalo 628 osoba.
Ni to, naravno, nije pouzdana brojka, što najbolje pokazuje Bogdanovićev zapis o sudbini tercijara Ante Soke, označenog krivcem za požar u kojem je samostan izgorio. Ljetopisac, naime, navodi da je Soko bio zaražen kugom i odijeljen od drugih te da je umro četvrtog dana nakon požara, ali dvoji oko uzroka smrti: moguće je, po Bogdanoviću, da je umro od kuge, a moguće i iz sasvim drugih razloga, možda i od muke nakon što se „osvijestio“ i shvatio što je svojim ponašanjem napravio. Treba napomenuti i to da je u nekoliko slučajeva brojka umrlih u pojedinim obiteljima prepravljana pa ostaje nejasno je li netko iz naknadno dopisanog dijela popisa, prepravljanjem brojke, možda unesen i u prvi dio popisa. Sve zajedno, iako su vremena općenito, pa tako i stupanj razvoja medicinskih znanosti, neusporedivi, postavlja neka pitanja slična onim što ih ovih dana i sami postavljamo. Svakodnevno se, naime, mogu pročitati vijesti o tome kako je neko negdje umro od korone, makar imao stotinu godina i ko zna koliko kroničnih bolesti. Tako i po podacima iz matice umrlih za 1765. ispada kako, da nije bilo kuge, te godine niko u Kreševu ne bi ni umro: svi su se umrli, naime, našli na popisu umrlih od kuge.  
Inače je karantena, gdjegdje zvana i lazaret (pod Svetom Lazaru, zaštitniku okuženih) odnosno kontumac (od njemačkog Kontumaz = karantena, a iz latinskog contumacia = tvrdoglavost) – makar neki ovih dana prvi put čuju za takvo što – primjenjivan često kad bi kakva gadna pošlica navalila na neko područje. Tako Evlija Čelebija navodi da su došljaci iz Bosne u Split 1660. morali 40 dana u karantenu. Nekad je, za iste epidemije i u istoj državi, bila različita za različita područja pa se tako navodi da su Mlečani u Zadru 1749. godine odredili da za putnike iz Boke i Dubrovnika traje 28, a upola kraće za one što dolaze iz donje Dalmacije i s otoka. Neću duljiti, ima o tom svemu puno podataka u znanstvenim radovima, samo ću još spomenuti da se u nemalom broju gradova i sad nalaze zgrade ili čak četvrti naziva Lazaret.
Samom fra Marijanu kuga nije najkrupnije što mu stvara tjeskobu već činjenica da je, na Uskrs 1765., izgorio njegov matični samostan. Da zlo bude veće, u onoj panici, nakon što se shvatilo da samostan gori, pomiješaše se zdravi i okuženi, što je, dakako, znatno doprinijelo da bude dostignuta brojka od 628 umrlih. Ono što danas uporno nazivaju smiješnim imenom „socijalna distanca“ tada se vjerojatno, makar se svodi na isto, zvao prosto razmak, ne znamo da li metar i pol ili manje. Uglavnom se misa molila iz crkve, narod je, razdvojen na zdrave i okužene, bio vani, a kad je planulo, katastrofa se umnožila do neslućenih razmjera.
Fra Marijan požar opisuje vrlo ukratko, budući da, kako sam kaže, ne želi da njegov ljetopis bude „povijest uništenja samostana“ već „ljetopis samostana nakon uništenja“. Ukratko nabraja i što je sve uništeno, izbjegavajući zaći u detaljnije nabrajanje. „Prepustimo stoga sve odredbi Božjoj“, kaže tim povodom: „njegovi su putovi neistraživi, a njegovi sudovi duboki bezdani. Zahvalimo se uzvišenoj providnosti Božjoj, koja je dala i uzela, koja usmrćuje i oživljava, odvodi u podzemlje i odanle izvodi“.
Bogdanovića u Kreševu, kao i mnogih drugih rodova, odavno nema, ali ih je nekad bilo toliko da je, u vrijeme kad se sve dešava, u samostanu bio još jedan iz tog roda, fra Franjo (1710.-1775.), rođeni stric fra Marijanov i fra Matin. Nakon studija u Sumartinu na Braču vodstvo Provincije procijenilo je da može poslužiti i bolje nego kao župnik ili samostanski vikar pa ga je ostavilo da se dalje školuje, što on i koristi, položivši uskoro ispit za profesora filozofije. Profesorovat će na filozofskim učilištima u Cerniku kod Nove Gradiške (1741./42.) i Vukovaru (1742.-45.) pa će se vratiti u svoje Kreševo, gdje će od 1752. biti odgojitelj novaka, gvardijan (1754.-57.) te tajnik već spomenutog biskupa fra Pavla Dragićevića. Kasnije će biti i definitor, potom i provincijal (1762.-65.), a prijedlog da postane biskupom odlučno će odbiti pa će na biskupsku stolicu, umjesto njega, sjesti fra Marko Dobretić.
Provincijalske časti riješit će se u najgore vrijeme po njegovu samostansku općinu, taman kad samostan u formi milijuna svitaca bude otpućen u nebo, a samostansko bratstvo raspršeno dotle da se jedva može i dalje nazivati bratstvom: novaci su poslani u Sutjesku, gdje je požar zatekao i starog člana samostana, ex-definitora i ex-gvardijana fra Antu Nejlemovića, pa su ga, pogotovo što zbog čireva na nogama nije mogao hodati, tamo i ostavili, a Sutjeska je određena i za smještaj klerika fra Rafaela Budimira. Još jednog starca, fra Franju Tomića, „s velikom mukom“ će prenijeti u fojnički samostan. Dvojica fratara ostat će u opožarenoj samostanskoj ruševini, „na službu puku“, drugu dvojicu, zaduženu da služe okužene, zapast će štala u samostanskom vrtu, a još dvojica s djecom, odnosno đacima, smjestit će se na samostanskom imanju u blizini ostataka srednjovjekovnog Kreševa. Tako će se zlopatiti naredne dvije godine i osam mjeseci.
Ovo spominjem usput: posljednja dvojica su, bezbeli uz pomoć djece i naroda, u novom prebivalištu, uz ostalo, sagraditi bunar, koji će kasnije postati središte sela nimalo seoskog naziva Grad. Do sela Grad u novije doba će biti probijena cesta i dovedena struja pa će potrajati nekad do posljednjeg rata, kad će od svega ostati samo poneka napuštena štala, ime i bunar sagrađen 1765.
Vratimo se fra Franji. On je, naime, na biblijsku apokalipsu što je zadesila samostan gledao drukčije nego li nećak mu fra Marijan pa je, uz svoje viđenje požara i uza sve napore koji će uslijediti da se osmanska vlast nekako umilostivi i izda dozvolu za obnovu (a nije dala čak ni da se uz požarište sagradi štogod kućice za smještaj fratara) detaljno, ikavskim narodnim jezikom, popisati što je sve progutao oganj.
Stvar čudna u vrime velike Mise, baš Evandjelje se pjevaše, zavikaše niki iz bašče prikužnici, koi izvan puka zdravoga slišavau Mise, izgori nešto, izgori Manastir, vrlo dimi, a Guardian s Otara odgovara, gdi, šta izgori, od polak Evandjelja, pak slidi do svrhe, i posli zapivavši Credo jerbo se iz Crkve pivaše Misa, kad bi na pola Creda zavikaše mnogi, izgori, izgori, tada se pomete sve, ostaviše Otar, smišase zdravo i kužno, poteče puk da trne vatru, al zaludu (brez koristi) jer po Božjem pripušćenju, i mogu reći pokaranju, dok se puk diže, i u nutra unidje, padoše po Crkvi lampade (svietlinice) jerbo vatra sunu, šišeta prižeže, i uža od lampada, a dim ne dade unići na pod, gdi se je našla, ili užegla vatra; dapače niki, koi bijau unišli, umalo od dima lučeva zatušeni neostaše.
Stvar gadna, i čudna da se utrnut nedade, nego u sath i po izgori sve drvno od krova, na oči svega puka, koga bijaše mnogo, kakonoti na dan Uskrsa Slavnoga, padoše rogovi i krov u nutra, tada zapališe se reče puk podovi, a zatim i zidovi, tia do sudja u Konobi gdi je vino, jerbo progori Refectoria, premda bijaše popločana.
Tako, uz ostalo, piše fra Franjo, a onda navodi i kako se neki, provalivši u konobu s vinom i rakijom, opiše i umalo ne izgorješe, „i pijane iztirasmo jih na dvor, prolivši vino i Rakiu“. Nisu gasitelji, dakako, imali kad piti već ih je omantao zadah alkohola koji se već talasao po podu konobe, a od svega („a bijaše Vina, i Rakie mnogo, nikad veće, kano prama izoglavom /što običaju reći/ samo bieloga Vina biloje 26. tovara“) samo „jedna bačva (…) bi oteta, s velikim trudom, i mukom, i pogibelju, i nikoliko Rakie, i tijem se služismo onog lita“.
Samostan je tada, s materijalnog aspekta gledano, vjerojatno stajao najbolje što se moglo zamisliti, kako u stvarima potrebnim za rad, tako i u onim potrebnim da se preživi. Nije mala stvar bila imati oko 150 šinika pšenice (šinik iznosi otprilike 80 oka, odnosno oko 100 kg) i oko 300 komada ovčje i kozje pastrme – ne zaboravimo da je kuga bila toliko opaka da su mnogi, sklanjajući se od nje i od svakog posla koji ju je mogao donijeti, doslovno gladovali. Fra Franjo nabraja i što je sve izgorjelo od misnog ruha i stvari vezane za to, sve do biskupske odjeće (viđenije župe imale su odjeću za biskupa da je, kad dolazi, ne mora nositi sobom) i skupocjene paramente (24 dukata) u kojoj je – ipak je bio Uskrs i oblačilo se najvrjednije i najsvečanije ruho – gvardijan služio misu pa je u onoj pometnji samo zgulio sa sebe i bacio na oltar. Najpribraniji u svemu ispade izvjesni Stjepan Majstor ex Schismatico, što će reći da se valjda radilo o bivšem pravoslavcu koji je iz nekog razloga postao katolikom; elem, Stjepan „iznese Štatuu (Kip) S. Kate, i pervaz pozlaćen koi okolo bijaše, i figura (slika) s Gospina Otara odadri i iznese na dvor“. Kip svete Katarine, zaštitnice samostana, nepoznate starosti, danas tako spada među najvrjednije samostanske starine. Drugi iznesoše još dvije velike slike, a sve ostale, „okolo šeset (60) paradžika (komada)“, nestaše u plamenu, „jer po pripušćenju Božjem svak se smete, i neznadosmo što činismo; a mogaše se mnogo robe izbavit, i saranit, al svak nastojaše vatru trnut, a za drugo kano desperati (bez ufanja) nebrinuše se“. Izgorjeli su i stari ljetopisi i samostanski arhiv, ali i teško izračunljiva količina novca od uplaćenih misa i sakupljenih lemuzina te ostava bogatijih svjetovnjaka koji su računali da je ušteđevinu najsigurnije povjeriti fratrima – em su se izbirikali u izbjegavanju lukavih osmanlijskih stupica, em ih i Bog čuva. Ali im se, eto, ne dade.
Sam Bog zna što je fra Franjo mislio dodajući na kraju rečenicu „A bilo je i veće, al mučim, ni je bo koristi, kazivati“.
Fra Franjin opsežni ljetopis dosad inače nije tiskan i tako predstavljen javnosti pa mnogi misle da je onaj njegova bratića fra Marijana jedini kreševski iz tog doba.
Sudbina se prilično okrutno poigrala i s trojicom Bogdanovića. Prvi je, naime, umro najmlađi, fra Mato, u koga su polagane nade da će Provinciji poslužiti i kao liječnik. U Napulju, gdje je studirao i brat mu fra Marijan, slušao je, naime, uz predavanja iz teologije, i ona iz kirurgije, ali je, umjesto diplome kirurga (makar neki, budući da fra Marijan u ljetopisu navodi kako mu se brat vratio pošto je „završio nauke“, misle da je postao i kirurg), zaraditi tuberkulozu praćenu čestom groznicom. Unatoč svesrdnom trudu brata i subraće da bude izliječen, umrijet će u proljeće 1771. u dobi od svega 30 godina. Eno mu groba u posuškom groblju na Ričini, kamo je poslan ne bi li mu pomogao suhi hercegovački zrak. Uzalud.
Fra Marijan je tako nadživio svog 20 godina mlađeg brata, ali jedva, budući da je i sam umro već početkom naredne godine. Pedeset dvije godine ni onda nisu bila neka posebna pljačka, a bio je toliko priseban i svjestan kako mu se bliži kraj da je prije smrtnog časa poobavljao sve nužne poslove vezane za biskupsku dužnost.
Tužna fra Marijanova i fra Matina mater Manda nadživjela je oba sina, a od prištede što ju je za nju ostavio stariji, redovito joj je, koliko joj je trebalo, izdavao treći od Bogdanovića, fra Franjo, koji je, eto, nadživio obojicu puno mlađih bratića, preselivši „na bolji svit“, kako se tada uobičajeno navodilo u maticama umrlih, u ljeto 1775. godine. 
E sad… Da se piše priča na ovu temu, da je čista fikcija, pa da autor kaže kako se gvardijan u doba kuge zvao fra Bono Kugić, svi bi rekli da je malo pretjerao. Oba Bogdanovića ga prilično nesmiljeno kritiziraju, označavajući ga, zbog nebrige, glavnim krivcem za požar – gvardijan je, znamo, u prijevodu ništa drugo do čuvar. Jedno je što je tolerirao da samostanska mlađarija puši duhan, što je i uzrokovalo požar, drugo, kako navodi fra Franjo, što „odluči premda priko volje Otacah od Manastira služit po dvoru kužne od početka Ožujka miseca do ovoga dneva“, tj. do Uskrsa i požara. Da nije, ne bi se pomiješali i brojka umrlih od kuge bila bi kudikamo manja. Fra Bono će se uskoro, a to se dešava vrlo rijetko, od silne muke i grizodušja, odreći gvardijanstva.
Da je umjesto 1765. bilo ljeto Gospodnje 2020., požar se, rekli bi cinici, vjerojatno ne bi ni desio, budući da mise, pa makar bio i Uskrs, ne bi ni bilo. Siroti fra Bono procijenio je – a nije bilo civilne zaštite da mu to zabrani – da su i okuženi Božji stvorovi koji zaslužuju utjehu u vjeri, a mora da je vjerni puk – makar se onda sigurno podrazumijevalo ono što se danas mora rješavati naredbama – upozoravao i na „socijalnu distancu“. Očito je tada, unatoč svemu, čim su se usuđivali doći na misu usred tako strašne pošlice kao što je kuga, vjere u ljudima bilo toliko da su je, kako Miljenko Jergović reče za junaka jedne svoje pjesme, mogli prodavati po crkvama. Današnjim, u kojim će prvi put otkad je svijeta i vijeka, Uskrs proći bez misa. Tiho kao uhoda koji osnovano sumnja da je već prokazan.

                                                                                                                                                        Milo Jukić

(Objavljeno na www.jergovic.com)