Jučer je u Osnovnoj školi „Dr. Boris Ćorić“ svečano obilježen Dan Škole.
Učenici i njihovi učitelji i nastavnici pripremili su tim povodom bogat program pod naslovom „Božićna čarolija“, a programu su nazočili i brojni roditelji čija djeca pohađaju ovu školu.
Danom Škole obilježava se uspomena na dr. Borisa Ćorića, znanstvenika, Kreševljaka, po kojem se Škola zove.
Dr. Boris Ćorić rođen je 24.XII.1933. godine u Kreševu od oca Stjepana i majke Lucije, rođ. Martinčević. U Kreševu je završio osnovnu školu, u Visokom gimnaziju, a 1960. godine diplomirao je na studiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon završenih studija bio je nastavnik u Kreševu, da bi 1965. godine započeo raditi na novoosnovanom Institutu za izučavanje jugoslavenskih književnosti (od 1973. godine Institut za jezik i književnost) u Sarajevu, gdje je u trenutku smrti bio na poziciji višeg znanstvenog suradnika.
Kolege ga pamte kao izvanredno marljivog, savjesnog i skromnog, s jako izraženom prirodnom sklonošću za studioznim i temeljitim pristupom. Uradio je brojne radove, od bibliografija, preko tekstoloških analiza, obrade građe (dokumenata, svjedočanstava, prepiske...), priređivanja kritičkih izdanja, pa sve do obimnih studija studija, rasprava i monografskih izdanja. Njegovo djelovanje uglavnom se odnosilo na književnu i kulturnu prošlost Bosne i Hercegovine tijekom XIX. i XX. stoljeća, posebno na djela Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša, fra Ivana Frane Jukića, fra Grge Martića, a tekstove je objavljivao u Radu JAZU (Zagreb), Prilozima za književni jezik, istoriju i folklor (Beograd), Radovima Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te Godišnjaku Instituta za jezik i književnost (Sarajevo), za čijeg je glavnog i odgovornog urednika imenovan malo prije prerane smrti.
Među njegova najpoznatija djela spadaju Svetozar Ćorović, dokumentarna građa, Sarajevo, 1972. (sa dr. Muhsinom Rizvićem), te studija o fra Ivanu Frani Jukiću, objavljena uz Jukićeva Sabrana djela (I – III, Sarajevo, 1973.), no najobimniji njegov pothvat (više od 900 stranica) svakako je književnopovijesna monografija Nada (Sarajevo, 1978.), posvećena istoimenom sarajevskom časopisu koji je od 1895. do 1905. godine izlazio u Sarajevu.
Dugo godina bavio se najistaknutijim hrvatskim književnikom XIX. stoljeća u Bosni i Hercegovini, fra Grgom Martićem. O njemu je proučio brojnu literaturu i građu te napravio bezbroj bilješki, a planirao je sakupiti i analizirati i građu u arhivima u Mostaru, Ljubuškom, Plehanu, Fojnici, Gučoj Gori, Jajcu, Visokom, Livnu, Požegi, Zagrebu, Đakovu, Imotskom, Zaostrogu, Makarskoj, Splitu, Varaždinu, Slavonskom Brodu, Beogradu, Novom Sadu, Cetinju i Dubrovniku.
Njegovom preranom smrću „pukao je jedan od centralnih stubova na koje je naša nauka o književnosti trebala da se osloni“ u izradi sintetičnog obuhvata ispisane i proučene građe „u formi književnohistorijske studije koja bi u cjelini ili bar do novijeg vremena predstavila hrvatsku komponentu u istoriji naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine“, zapisao je jedan od njegovih suradnika i kolega, Dejan Đuričković.
Umro je 21.I.1983. godine. 
