Kreševski „Posljednji sud”

Franjevački samostan u Kreševu posjeduje respektabilnu zbirku starijih umjetničkih djela među kojima i sliku „Posljednji sud” (3. ili 4. desetljeće XVII. st. (?), ulje na platnu, 159 x 186 cm) venecijanskoga slikara, manirista flamanskoga podrijetla, Baldassarea d'Anna (Venecija oko 1572. – 1646.).
Piše fra Marko Karamatić ("Svjetlo riječi")

Smještena je u kreševskoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske. Opstala je kroz gotovo četiri stoljeća bosanske burne povijesti. U posljednji je čas spašena iz požara koji se dogodio na Uskrs 7. travnja 1765. godine u vrijeme svečane mise. Ljetopisac fra Marijan Bogdanović (1720. – 1772.) zabilježio je da je vatra tada progutala sve slike i kipove „izuzev vrlo starog kipa sv. Katarine […] i osim oltarske slike Blažene Djevice Marije, te osim stare, kvalitetne slike Općenitog suda i nekih drugih male vrijednosti” (Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 52). Tako piše ljetopisac.
O kreševskom Posljednjem sudu prvi je pisao povjesničar umjetnosti Smail Tihić (Naše starine, 1956, 197–199). Slika je, kako opisuje Tihić, bila „dobro sačuvana iako je vrlo potamnjela” (197). Uz to je naveo da je ona „prilikom 'restauracije' 1930. godine […] uglavnom pošteđena od dodatnih premaza” (199). Tragajući za autorom, Tihić je uočio likovne poveznice kreševske slike sa slikama kasnorenesansnih i baroknih talijanskih majstora što ga je dovelo do venecijanskoga slikara Palme Mlađega (1544. – 1628.) i njegova kruga te je zaključio da „vjerojatnost atribucije u blizinu Palminog kruga i samog Palme nije nemoguća, čak je najvjerojatnija” (198).
U okviru priprema za franjevačke izložbe u Sarajevu (1988.) i Zagrebu (1988. – 1989.) slika je restaurirana i na njoj je otkriven potpis Baldassarea d'Anna, što je i kataloški registrirano iako djelo nije reproducirano. Ta slika, uz Bezgrešno začeće u Kraljevoj Sutjesci o kojoj je bilo govora u posljednjem broju Svjetla riječi, ide u niz od petnaestak djela u našim krajevima koje je ovaj slikar radio za crkve u hrvatskom priobalju i na otocima: u Oprtlju i Humu u Istri, u Martinšici na Cresu, u Rabu, Nerezinama i Osoru, četiri na Hvaru, dvije u Pagu, u crkvi svih svetih u Trogiru, jedna u Gornjem Humcu na Braču te u dominikanskoj crkvi na Korčuli.
Na slici kreševskoga Posljednjega suda više je skupina likova raspoređenih vodoravno u tri dijela: gornji, srednji i donji. Slikom dominira lik Krista kao sudca smješten u njezinu gornjem dijelu. Njemu s desne strane je Bogorodica, a s lijeve Mihovil Arkanđeo što je na crti duge ikonografske tradicije u zapadnom slikarstvu. Unutar te ikonografije najčuvenija je Michelangelova freska Posljednjega suda u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu koja je postala nadahnuće generacijama slikara. Jedan od tih je i Baldassare d'Anna, smatra povjesničarka umjetnosti Sanja Cvetnić: „Kompozicijske i prostorne značajke, impostacija Krista, motiv anđeoskog zbora pod njim, natpisi i pojedini detalji upućuju na to da je Baldassare d'Anna također poznavao neke od grafika koje su nastale prema Michelangelovu remek-djelu za Sikstinsku kapelu, primjerice bakroreze Martina Kolunića (Martino Rota; Šibenik 1540./45. – Prag 1583.) iz 1576. godine, ili Francesca Villamene (Assisi oko 1564. – Rim 1624.) čiji Posljednji sud ima na usporedivom mjestu (na oblaku pred anđeoskim zborom) natpis srodnoga sadržaja: poziv na sud Gospodnji. Dominantni tonovi ružičaste, žutonarančaste, crvene i različitih tonova modre raspoređeni su tako da podcrtavaju ornamentalni značaj slikane površine i maniristički način uporabe boje.” (S. Cvetnić, Barokni defter, Zagreb, 2011., 64).
Uz kreševsku i sutješku, još jedna slika Baldassarea d'Anna ima poveznicu s bosanskim franjevcima. Naime, oltarna pala iz 1611. u župnoj crkvi u Kutjevu, koju je povjesničarka umjetnosti Mirjana Repanić-Braun atribuirala D'Anni 2009. godine, „vjerojatno /je/ prispjela via Bosna Srebrena” (S. Cvetnić, 74).
Bosanski franjevci u gradnji umjetničkoga i duhovnoga pejzaža Bosne Srebrene nisu radili nasumično i bez osjećaja za estetsko: „Suvremeni odabir venecijanske kasnomanirističke boje kojom se bosansko-hercegovački kulturni krajolik može žariti od zadovoljstva važan je i zbog činjenice naručiteljskog odabira, odnosno potvrda vremena kada su domaći naručitelji bili orijentirani na moćnu mletačku školu.” (S. Cvetnić, 74–75). Tako su stari fratri, usprkos teškim vremenima, birali i naručivali vrsna umjetnička djela za svoj katolički puk i nama ih ostavili u nasljeđe koje  nam je danas na ponos!

Detalji

Kreirano: 10 Prosinac 2017